Kako izgleda jedan tvoj prosječan dan?
Nakon što ustanem, pospremim sobu i pripremim stvari za školu. Obavljam higijenu, pojedem doručak i već sam ubrzo na autobusnoj stanici te putujem do škole. U školi redovito pratim nastavu, aktivno radim na satima i družim se s prijateljima. Oko 13 sati vraćam se doma, a uvijek nakon škole obavim zadaću i riješim sve svoje obaveze. Treninzi su oko 17 sati. Uvijek na trening krećem sat vremena prije jer su treninzi na Kajzerici. Trening traje sat i pol do dva. To su intenzivni, ali zabavni treninzi. Treniramo kroz zabavne igre i tako stječemo vještine. Oko 19 sati vraćam se kući, pojedem i presvučem se. Te trenutke prije spavanja koristim za opuštanje s obitelji. Sve stignem obaviti jer sam već naviknut da mi tako dani izgledaju.

Što te navelo na treniranje nogometa, kako si se odlučio baš na nogomet?

Uvijek sam volio pratiti nogomet. Htio sam biti razvijeniji, steći prijateljstva, postići nešto u životu, vidjeti svijeta i zabaviti se. Sada stvarno uživam u nogometu. Obožavam kad se skupim sa svojim suigračima, ekipa je odlična, imamo jako dobru momčad, živimo kao jedan tim. Mislim da se time možemo ponositi.

Imaš li uzora u sportu kojim se baviš?

Imam ih više. Izdvojio bih Cristiana Ronalda i Luku Modrića. Obojica su od siromašnih dječaka postali najbolji nogometaši u povijesti. Lukinu priču posebno pamtim jer je živio vrlo skromno od djetinjstva. Posebno me fascinira priča kako mu je tata izrezao komadiće drva da mu budu kostobrani. Smatram da su njih dvojica dokaz da ako nešto želimo, sve možemo postići ako imamo volju.

Pratiš li i druge sportove? Jesi li razmišljao o bavljenju drugim sportovima?

Volim pratiti tenis, snooker i odbojku, ali je nogomet bio i ostao moja prva ljubav. Volim se i rekreativno baviti drugim sportovima, igram odbojku s prijateljima, kao i stolni tenis koji igram s bratićima.

Što smatraš svojim najvećim uspjehom u sportu?

To što sam bio u Dinamu još u mlađoj dobi, što sam iz malog kluba došao u tako veliki klub. Pamtim gol koji sam još 2015. godine dao s centra dao NK Prigorju Markuševec. Čudio sam se samome sebi. S druge strane, najveće razočarenje mi je što nisam postao najbolji strijelac jer mi je falio jedan gol do uspjeha. Ipak, sve je to pokazatelj gdje smo u tom trenutku i samo znak da uvijek možemo biti bolji. Prvo sam bio razočaran, ali mi je izostanak te titule značio stalni poticaj da se još više trudim i budem još bolji. U tome je ljepota nogometa.

Koji predmet najviše voliš u školi?

Najviše volim matematiku zbog dobre profesorice. Zabavan je predmet i volim računati.

Koliko ti je teško uskladiti ostale obaveze s treninzima?

Kad imam puno treninga, pokušavam prilagoditi ostatak vremena tome, ali uvijek nađem vremena za učenje i svoje obaveze redovito izvršavam. Nije mi problem ostati dulje budan ako je to zbog škole.

Što očekuješ od svoje nogometne karijere u budućnosti?

Sebe vidim na Zdravstvenom učilištu kao fizioterapeuta. Već sad želim upisati Kineziološki fakultet i nadam se da će tako i biti jednoga dana. Možda se dogodi i neka promjena, možda ću u budućnosti imati manje vremena, možda i više, ali uvijek ću sasvim sigurno naći vremena za rekreativno bavljenje sportovima.

Što bi poručio učenicima koji se bave sportom?

Ima jedna dobra poslovica. U zdravom tijelu – zdrav duh. Kad vježbate, radite na svom tijelu, a kad je tijelo zdravo i vi ćete se osjećati bolje. Osim toga, sport će vam izgraditi samopouzdanje i pokazati da sami najviše ovisite o sebi. Mislim da je velika pogreška po cijele dane sjediti doma i igrati igrice, zato kvalitetno potrošite svoje vrijeme – bilo to rekreativno ili profesionalno bavljenje sportom. Jednoga dana ćete žaliti ako se sad ne pokrenete.