Učiteljica Ivona Borović već petu godinu, od samog početka, radi u Osnovnoj školi Ivanja Reka, gdje kao razredna učiteljica i voditeljica plesne skupine prenosi svoje znanje i vještine svojim učenicima. Predana je svom poslu i u radu s najmlađima nalazi svakodnevnu inspiraciju. U ovom intervjuu za naš školski web govori o motivaciji koja je vodi, vrijednostima koje nastoji prenijeti svojim učenicima te načinima na koje usklađuje obrazovne i izvannastavne aktivnosti.
Kada ste prvi put shvatili da je učiteljski poziv pravi izbor za Vas? Postoji li neki poseban trenutak?
Oduvijek sam znala da želim biti učiteljica. Sjećam se trenutka u 2. razredu osnovne kada nas je učiteljica pitala što želimo biti kada odrastemo i ja sam sa sigurnošću odgovorila: „Učiteljica.” Tijekom cijele osnovne i srednje škole, postati učiteljica bio je moj najveći san. Malo prije upisa na fakultet, kratko sam se predomišljala, ali sam ipak odlučila upisati Učiteljski fakultet zbog čega mi je sad neizmjerno drago.
Vaš rad s najmlađima sigurno donosi brojne izazove i radosti. Koje male stvari Vas svakodnevno iznenađuju kod učenika?
Svakodnevno me iznenađuje i oduševljava dječja naivnost i iskrenost. Djeca su nježna, vesela, maštovita, neiskvarena i velikim očima promatraju svijet oko sebe. Iz dana u dan me iznenađuju neobični i neočekivani odgovori na moja pitanja, ali i neobična i neočekivana pitanja koja oni imaju za mene. Rad s njima je zbilja zahvalan, i gledati njihov napredak je jedna od stvari koje me najviše usrećuju u životu.
Što Vas najviše motivira kad organizirate kulturne događaje za školu? Gdje nalazite inspiraciju?
Najviše me motiviraju moji učenici koji se svakoj priredbi vesele mjesecima; gotovo svaki dan me netko od učenika pita nešto vezano za priredbu ili plesnu skupinu. Gledam ih kako, u danima kada nema plesne skupine, na hodniku ponavljaju koreografiju, smišljaju korake, u slobodno vrijeme skupljaju rekvizite, slušam kako roditeljima te braći i sestrama pokazuju što su sve naučili. Velika inspiracija mi je i to što sam skoro 24 godine članica Kluba mažoretkinja „Sesvećanke”, navikla sam na organizaciju i to me zabavlja. Osim djece, volim suradnju s kolegama i kolegicama, naše zajedničke uspjehe i zadovoljstvo kada uspijemo pokazati barem dio onoga što radimo s učenicima.
Kako ste uspjeli spojiti ljubav prema plesu s obrazovanjem?
Prvi put sam u svome Klubu zaplesala sa šest godina, kao učenica 1. razreda osnovne škole. Ples je bio važan i velik dio cijelog mog obrazovanja jer sam plesala do same diplome. Oduvijek sam vezala ples i učenje pa pokušavam i svojim učenicima pokazati da ples opušta i pomaže u svakodnevnim obvezama.
Plesna skupina koju vodite sigurno unosi posebnu energiju u školski život. Što je to najvažnije što nastojite prenijeti svojim plesačima?
Najvažnije što nastojim prenijeti svojim plesačima je upornost i odgovornost. Naravno, putem se i zabavljamo, igramo, veselimo, ali želim ih naučiti kako biti dio tima. Veseli me što je puno učenika zainteresirano za plesnu skupinu i uvijek pokušavam naučiti starije učenike kako da pomognu mlađima.
Je li ljubav prema poučavanju nasljedna ili se razvila na neki poseban način kroz Vaš životni put?
Moglo bi se reći da je moja ljubav prema poučavanju nasljedna jer mi je i mama učiteljica razredne nastave te je pratim cijeli život i smatram svim uzorom. I baka je oduvijek htjela biti učiteljica ili profesorica; čak je i upisala Pedagošku akademiju, ali, nažalost, zbog životnih okolnosti nije uspjela završiti. Često sjetno sa mnom razgovara o poslu i uvijek sama sebe podsjetim koliko trebam biti zahvalna što imam priliku raditi posao koji mi je ujedno i poziv.
Koji Vam je događaj u ovih pet godina škole ostao u posebno lijepom sjećanju?
Brojni događaji su mi ostali u posebno lijepom sjećanju; priredbe, izleti, škole u prirodi, druženja s kolegama i kolegicama, radionice. Posebno bih istaknula samo otvorenje škole 9. rujna 2019. kada sam prvi put dobila svoj 1. razred i kad smo gledali rezanje vrpce na vratima hodnika razredne nastave. Ulazak u taj hodnik često me podsjeti na taj trenutak.
Kako su se Vaši planovi i pristup poučavanju razvijali od početka rada škole do danas? Što biste rekli da je najviše oblikovalo Vaše iskustvo?
Moji planovi i pristup poučavanju rasli su uz moje učenike i stručna usavršavanja. Moje iskustvo je najviše oblikovalo slušanje potreba, interesa i ideja mojih učenika, ali i roditelja. Dobrom komunikacijom i suradnjom puno se toga može postići. Naravno, zbilja sam puno naučila i od starijih i iskusnijih kolega i kolegica s kojima često dijelim ideje i savjete.
Kada ste zadnji put bili iznenađeni kreativnošću ili idejom Vaših učenika? Možete li podijeliti neku anegdotu?
Kreativnošću svojih drugaša, ali i ostalih učenika, iznenađena sam svaki dan. Najviše me iznenađuju pitanja ili komentari potpuno nevezani za temu o kojoj se razgovara, na primjer, kada je trenerica na testiranju plivanja davala upute, saznali smo da sestrična jedne učenice živi u blizini bazena i da se nečija baka zove isto kao trenerica. Zanimljivo je slušati kako njihove glavice rade i što u nekom trenutku silno žele podijeliti sa mnom.
Kultura, ples, škola — kako sve to uspijevate uskladiti i pronaći vremena za svaki aspekt Vašeg rada?
Već sam spomenula da volim organizaciju; zato se trudim uskladiti sve moje obveze. Pronalazim vremena za svaki aspekt moga rada jer je to ono što zbilja volim – prenositi znanje, širiti kulturu i plesati. Nadam se da uspijevam.
Ako biste morali odabrati jednu poruku koju želite da Vaši učenici pamte i kad odrastu, koja bi to bila?
Želim da moji učenici znaju da su vrijedni upravo takvi kakvi jesu. Svaki dan se trudim poticati ih na ostvarivanje njihovog potencijala, i nadam se da uspijevam.
Zamolila sam ih i za pomoć oko ovog odgovora; oni kažu da od mene pamte da ih volim i da želim da budu dobri i da se ne svađaju, da se ne srame, da uče kako se samostalno snalaziti u životu i da paze koliko se „tužakaju“.
I. K.
