27.3.2025.
Od 1962. godine, na dan 27. ožujka, ITI organizira obilježavanje Svjetskog dana kazališta. Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI-ja, održanom 1961., a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.
Popis autora poruka za Svjetski dan kazališta jedan je od najimpresivnijih popisa poznatih imena iz svijeta kazališta. Dovoljno ih je spomenuti tek nekoliko: Jean Cocteau, Arthur Miller, Peter Brook, Eugene Ionesco, Laurence Olivier, Richard Burton, Ellen Stewart, Edward Albee, Vaclav Havel i dr.
Svjetski dan kazališta kazališnim je ljudima prilika da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno je to i prilika za podsjećanje na kazališne doprinose u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu. Na taj dan u kazalištima se prije predstava čitaju poruke, a u nekim je kazalištima ulaz na predstave besplatan.
Hrvatski centar ITI prevodi i distribuira međunarodnu poruku, a pisanje hrvatske poruke organizira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU).
Izvor: https://hciti.hr/svjetski-dan-kazalista/ 27.3.2025.
HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA /27. ožujka 2025./
Svima nama čuvarima kazališta, svih oblika kulture, čuvarima života….
U vremenu u kojem živimo sve je teže biti čovjek.
U ovom oceanu filtera, cenzura i obmana, u kojem smo izgradili svoje splavi, sve je teže doći do istine. Teško je misliti svojom glavom, opasno je osjećati. Jer osjećati znači biti slab, a i djecu nam već uče kako će opstati samo oni najljepši, najjači i najotporniji…
Nas, istovremeno, toliko toga podsjeća koliko smo ranjivi i krhki… Pandemije, potresi, inflacije, prijetnje trećim svjetskim ratom i onim nekim manjima, usputnima…
I umjetna inteligencija, koja će, kako kažu, zamijeniti čovjeka. Zar biti čovjek više nije dovoljno?
Ali tu, još uvijek, na čvrstim temeljima, zaštićeno svima nama u kojima još postoji potreba da budemo sve ono zbog čega se zovemo ljudima, stoji to naše kazalište.
Jer nam treba.
Treba nam kao splav čiju putanju određuje samo jedan kompas – srce.
Treba nam kao splav na kojem, još uvijek sigurna, plovi duša.
Od koje ništa nije važnije. Ili ne bi trebalo biti…
Danas slavimo davno potpisan pakt, ne olovkom već srcem i umom.
Pakt između nas na sceni i oko nje i vas ispred nje.
Slavimo prešutni dogovor da ćemo barem ovdje, u kazalištu, uvijek tražiti istinu, pitati i komunicirati.
I uvijek se iznova podsjećati što znači voljeti, plakati, smijati se – osjećati. Što znači živjeti, što znači biti čovjek. Gdje ćemo srce iznova podučavati o srcu samom, kako je rekao Laurence Olivier.
Slavimo povjerenje između nas koji smo se obavezali biti ambasadori ljudske duhovnosti i ogledalo svega onoga što čini društvo i vas, koji još imate potrebu čuti, vidjeti, razmišljati i osjetiti.
Bukowski je napisao da su smrti većine ljudi obična varka jer u njima nije imalo što umrijeti, a Oscar Wilde da je živjeti “najrjeđa stvar u životu. Većina ljudi postoji, to je sve.”
Hvala vam što ne želimo samo postojati. Hvala vam što želimo jedni druge i sami sebe osjećati, što želimo ostati ljudi, što želimo živjeti…
Hvala vam što čuvamo ono što nas stoljećima najviše na sve to podsjeća – kulturu…
Zrinka Cvitešić
