Ivana Brlić-Mažuranić već je više od stotinu godina među najglasovitijim hrvatskim pripovjedačima. Njena dva najvažnija djela, zbirka bajki Priče iz davnine (1916.)i roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) vremenom nisu nimalo izgubili svoj sjaj i vrijednost.
Za života je dva puta predložena za Nobelovu nagradu, i prva je žena primljena u članstvo Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), kao dopisni član (1937.). Pisala je i druge bajke (Trgovac Nav, Priča o Zorku Bistrozorkom i o Sreći, Djevojčica i neman i dr.), pjesme, pripovijetke, basne u stihovima (Ezop i žabe, Dvije koze, Pas i vuk i dr.) eseje, poučne zgode u stihovima (njena Dječja čitanka o zdravlju s ilustracijama Vladimira Kirina iz 1927. najstarija je zasad pronađena slikovnica hrvatskih autora). Napisala je povijesni roman o zamjeniku kralja indijske pokrajine i kraljevine Gudžerat kojega su Turci, dok je bio dijete, ugrabili iz Hrvatske i prodali ga kao roba u Carigradu (Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata).
Ivana Mažuranić rodila se u Ogulinu, 18. travnja 1874. godine, u uglednoj hrvatskoj obitelji. Hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić po kojemu je dobila ime, bio joj je djed. Tu su još i pisci Fran i Matija Mažuranić. Baka joj je bila sestra pjesnika Dimitrija Demetra.
Obitelj Mažuranić u Ivaninom djetinjstvu često se selila, iz Ogulina u Karlovac, potom u Jastrebarsko i Zagreb. Ivana se školovala uglavnom kod kuće, tj. privatno, i to uglavnom na francuskom jeziku. Već sa devet godina napisala je dvije pjesme na francuskom jeziku, Ma Croatie, i Le bonheur (Moja Hrvatska i Sreća). Duboko je se dojmio boravak u Ogulinu kad je imala šest i dvanaest godina. Gledajući izbliza planinu Klek nad Ogulinom, slušala je priče o vješticama i divovima koji se tamo sastaju. U Ogulinu je napisala i svoju prvu pjesmu na hrvatskome jeziku, Zvijezdi moje domovine. Ovladala je i drugim jezicima, pa je čitala i na njemačkom, ruskom i engleskom jeziku. Jako ju je veselilo što je imala slobodu pri izboru lektire. Smatrala je to vrlo dragocjenim. Za narodne predaje, pjesme i običaje oduševio ju je djedov brat Matija Mažuranić, putopisac, kod kojega je bila prvi puta na moru, u Novom Vinodolskom. Očev bratić Fran Mažuranić, koji se proslavio kratkim zaokruženim pričicama s naslovom Lišće, potaknuo ju je da počne redovito pisati dnevnik.
Ivana se na svoj osamnaesti rođendan, prema želji roditelja, udala za Vatroslava Brlića i otputovala u Slavonski Brod. U Zagrebu je do tada živjela okružena kazališnim i drugim kulturnim događajima, kod kuće pod velikim utjecajem svoga djeda kojega je vrlo voljela i koji joj je usadio jak osjećaj dužnosti prema obitelji i domovini. Obitelj Brlić, u koju je ušla udajom za odvjetnika i diplomata Vatroslava Brlića, obilovala je umjetnicima, jezikoslovcima i kulturnim radnicima. Otac njenoga supruga Andrija Torkvat Brlić bio je tajnik bana Jelačića i prijatelj biskupa Strossmayera, te upravitelj njegovih imanja u Đakovu. S dolaskom u Slavonski Brod, ušla je u još jednu uglednu hrvatsku obitelj, s jednom od najbogatijih privatnih knjižnica na tim prostorima. Knjige i rijetke spise, vrijedna pisma sakupili su posebice otac i stric njenoga supruga, na različitim jezicima. Ipak, prvih desetak godina nakon udaje Ivana nije imala vremena za pisanje svojih djela i proučavanje ove knjižnice, jer je postala majka mnogobrojne djece. Rodila je Nadu (1893.), Ivana (1894.), Zoru (1897.), Zdenku (1899.), a sinovi Vladimir (1895.) i Nikola (1902.) umrli su ubrzo nakon poroda. K tome je trebala voditi veliko kućanstvo, kao supruga uglednog Brođanina uključiti se u društveni život grada, pomagati u održavanju velikog vinograda i ljetnikovca Brlićevac. Njega je zamislila i dala izgraditi njena svekrva, slikarica Franciska Daubachy Doljska Brlić. Čim su djeca malo odrasla, Ivana je počela pisati, prvenstveno za njih. U vlastitoj nakladi izišla joj je 1902. prva knjiga, zbirka pripovjedaka i pjesama Valjani i nevaljani, a 1905. zbirka kratkih priča i pjesama Škola i praznici. Godine 1912. objavljuje knjigu pjesama namijenjenu odraslima, pod naslovom Slike. Tu je knjigu posebice voljela. Sljedeće godine u Brlićevcu napisat će Čudnovate zgode šegrta Hlapića, čime počinje njezina spisateljska slava. Njoj su posebice pridonijele pohvale i kritike tada uvaženih književnika Antuna Gustava Matoša, Antuna Branka Šimića i Dragutina Domjanića. Prije Priča iz davnine napisala je i Autobiografiju koju su od nje zatražili iz Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1916.). Godinu dana kasnije, godine 1917., rodila je još jednu kćer, Nedjeljku (Nevu). Godine 1923. objavljena je Knjiga omladini (pripovijetke, pjesme, eseji i crtice).
Priče iz davnine prevode se na engleski jezik i objavljuju kod uglednog londonskog nakladnika George Allen et Unwin 1924. godine, koji će se kasnije proslaviti kao izdavač djela J. R. R. Tolkiena. Zbirka je u Engleskoj doživjela velike pohvale. To će biti samo početak prevođenja ove knjige na strane jezike (češki, švedski, danski, slovenski, talijanski, mađarski, ruski, njemački, francuski i dr.) i Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića (danski, češki, slovački, makedonski, španjolski – prijevod je objavljen u Čileu, slovenski, njemački, engleski i dr.). Treće izdanje Priča iz davnine izlazi 1926. godine s dvije nove priče, Lutonjica Toporko i devet župančića i Jagor.
Godine 1930. objavljeno je u Hrvatskoj reviji njeno zapaženo predavanje Mir u duši, koje je održala na Dan mira, 11. studenoga 1929. Od 1935. živjela je ponovno u Zagrebu. Sređivala je i djelomice objavila građu iz obiteljskog arhiva, i popratila je svojim uvodom. Objavljuje i Jašu Dalmatina (1937.). Priču o tom dubrovačkom dječaku s prijelaza iz 15. u 16. stoljeće pronašla je u povijesnim istraživanjima svoga oca.
U godini svoje smrti 1938. pripremala je za tisak knjigu Srce od licitara, izbor pjesama i pripovjedaka koje su već prije bile objavljivane, ali je ta knjiga izašla iz tiska iza njezine smrti. Ivana Brlić-Mažuranić umrla je u Zagrebu 21. rujna 1938. Pokopana je u obiteljskoj grobnici u arkadama na Mirogoju u Zagrebu.
Posthumno, godine 1943. objavljena je knjiga Basne i bajke,u kojoj su objavljena djela pronađena u rukopisima i ranije objavljena u časopisima. Godine 2010. objavljena je knjiga Ivaninih dnevničkih zapisa što ih je vodila od 1888. do svojih zaruka, Dobro jutro, svijete! Dnevnički zapisi 1888.-1891. Priredila ju je Sanja Lovrenčić, autorica biografskog romana U potrazi za Ivanom (2006.)na osnovu koje je nastao istoimeni dokumentarni film Nane Šojlev, koji istražuje njenu duhovnost, privatni i spisateljski život (2008.). Jasna Ažman uredila je knjigu pod nazivom Brodski spomenari Ivane Brlić-Mažuranić, koja je prvi puta izašla 2008. godine. Pod uredništvom Vinka Brešića objavljeno je pet kritičkih svezaka Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić: Romani (2010.), Bajke i basne (2011.) Pjesme i priče (2012.), Članci i zapisci Dnevnici,, memoari, molitve, putni i drugi zapisi (2013.), Bibliografija – izdanja djela i literatura o Ivani Brlić-Mažuranić 1903.-2014.(2015.) Cilj je bio objaviti djela Ivane Brlić-Mažuranić prema rukopisnoj ostavštini, onako kako ih je ona zamislila i napisala, a ne onako kako su ih izmijenili redaktori i izdavači tijekom vremena.
Ivana Brlić-Mažuranić utječe na književni rad suvremenih pisaca za djecu, a posebice na opus Snježane Grković-Janović koja njeguje ljepotu izričaja i ritmičnost rečenice. Svojevrsni tematski i stilski nastavak Priča iz davnine jest Grkovićkin roman-bajka Striborovim stazama (1997.).
dr. sc.Diana Zalar Izvor: lektire.hr 18.4.2024.
