Osnovnu školu Ivanja Reka posjetila je stručnjakinja za komunikacije i novinarka s dugogodišnjim iskustvom rada u televizijskom i tiskanom novinarstvu, Maruša Stamać. Ova rođena Kaštelanka i diplomirana povjesničarka umjetnosti bila je dio ekipe Nove TV od 2010. do 2019. godine, a svoj je zanat brusila u redakcijama emisija Provjereno, Dnevnik Nove TV i IN magazin.

Hvaljena novinarka polaznicima izvannastavne aktivnosti Medijska kultura održala je zanimljivo predavanje o novinarskom zanimanju i otkrila neke detalje iz svoje dugogodišnje karijere. Osim toga, polaznici Medijske skupine pogledali su i zanimljive priloge naše gošće i kasnije ih analizirali. Na taj način učenici razvijaju kritički odnos prema medijskim porukama, uče razumijevati utjecaj medija i njihovih poruka na društvo i pojedinca te shvaćaju važnost stvaranja medijskih poruka i njihovog odgovornog odašiljanja.

Učenici Juro Ćužić i Vanja Čanković nakon zanimljivog predavanja našu su dragu gošću Marušu Stamać pitali nekoliko pitanja o novinarskom poslu.

Kako ste izabrali baš posao novinara?

Ispada da je posao novinara ipak našao mene. Budući da sam studirala književnost, pisanje je uvijek bilo moja ljubav, na kraju fakulteta mi se učinilo jako zgodno otići u novinarske vode. Počela sam tada i mislila da će trajati kratko. Na kraju je televizija postala dio mog života i ostala sam tamo deset godina.

Zamišljate li se možda u inozemstvu? Ako da, gdje?

Voljela bih živjeti vani i mislim da je to za svakoga lijepo iskustvo. Život vani obogaćuje čovjeka. Upisala sam nedavno i poslijediplomski studij u Velikoj Britaniji tako da ću možda malo duže od planiranog ostati tamo.

Spomenuli ste da ste na televiziji radili deset godina. Kako je to izgledalo?

Da, bilo je to lijepih deset godina. Prošla sam kroz razne redakcije, od IN magazina, preko Provjerenog pa sve do Dnevnika. Nijedan dan nije isti.

Imate li možda neke uzore?

Uzori su mi svakako ratni reporteri, mislim da je velika hrabrost otići u ratnu zonu i riskirati život da bi se prenijela informacija. Mislim da je to velika stvar. Nisam nikad bila u ratnoj zoni i zato se divim tim ljudima. Uzor su mi također svi novinari koji pošteno obavljaju svoj posao i bore se protiv nepravde i koji ne puštaju one loše ljude da se izvuku bez posljedica.

Kako novinar dođe do informacije za neku priču?

S jedne strane kopaš, tražiš, osluškuješ što se događa, osluškuješ probleme ljudi, vidiš kako javnost diše i što ih muči… S druge strane puno nam se ljudi javlja, zovu televiziju i žele ispričati svoju priču, neku nepravdu koju su doživjeli ili jednostavno žele ukazati na nekoga kome treba. Zahvaljujući gledateljima otkrije se puno priča.

Jeste li ikada možda bili u nekoj vrsti opasnosti zbog novinarstva?

S jedne strane, bilo je tu nekih prirodnih nepogoda na koje je nemoguće utjecati. Recimo, sjećam se mećave zbog koje nikako nismo mogli voziti, a morali smo stići natrag montirati prilog na televiziju. Isto tako, doživjeli smo jednom i brodolom za vrijeme nevere na Krku. Bilo je to dosta opasno i izazovno. S druge strane, kada snimaš neke ljude koji ne žele biti snimljeni, uvijek postoji neka opasnost hoće li ti netko nešto napraviti. Ipak, u tom trenutku razmišljaš samo o priči koju želiš ispričati. Ne znam je li to doista pametno, ali jednostavno je tako.

Koliko je česta cenzura u medijima?

Na sreću, cenzuru nisam imala priliku često doživjeti. Kod nas je čest slučaj da pojedinci traže pitanja za pripremu pa im se onda najčešće i pošalju. Ipak, dobar novinar zna se snaći i uvijek postavi i neko odgovarajuće potpitanje i zna kontrolirati razgovor kako bi on išao u pravome smjeru.

Možete li izdvojiti najdražu novinarsku priču iz Vaše karijere?

Jako je puno priča koje sam napravila, više od tisuću priloga snimila sam u proteklih deset godina. Najdraži su mi oni prilozi nakon kojih se pomoglo ljudima. Sreća je neizmjerna kad se snimi neka obitelj kojoj treba pomoć pa netko doista pomogne nakon priloga. Sjećam se i nesvakidašnjeg dječaka Amera iz Bosne i Hercegovine koji skuplja ovce. Donijeli smo mu tada 20 janjadi. Jedna od najdražih mi je svakako priča kad smo braći Hančić iz Čakovca doveli izbornika Zlatka Dalića. To je za njih bila stvarno velika sreća. Zbog njihove sreće mi smo bili jednako tako sretni. To su neki prilozi koji ostave traga i pokažu koliko malo treba da nekoga usrećiš te kako je ljudima i dalje stalo do drugih, kada se javljaju u redakciju i žele pomoći. To nekako vraća vjeru u ljude pa su takvi prilozi i najdraži.

Imate li nekakvu poruku za učenike naše škole koji se vide u novinarskom pozivu?

Novinarstvo je lijep posao, kroz novinarstvo se može vidjeti puno mjesta, upoznati puno ljudi i doživjeti ono što na drugom poslu možda inače ne biste doživjeli. Svakako je to moćan posao zato što ta poruka koju pošaljete gledateljima odlazi do zaista velikog broja ljudi. Isto tako, to je odgovoran posao jer svemu treba pristupiti jako ozbiljno. Svaka informacija treba se temeljito provjeriti kako biste bili sigurni da je ono o čemu pišete zaista tako. Dogode se ponekad i slučajevi u kojima poželiš pomoći ljudima, a na kraju se ispostavi da to ne bude tako. Zato je bitno da novinar pošteno i odgovorno obavlja svoj posao.

Kako Vam se sviđa naša škola?

Prvi sam put u naselju Ivanja Reka. Škola vam je predivna. Vrlo je moderna. Sjećam se kako je to u moje doba, dok sam išla u školu, bilo sve puno skromnije. Zaista imate veliku sreću pohađati ovako lijepu školu i sigurno je lakše učiti i pohađati nastavu u ovako lijepim prostorima.

Učiti uvijek trebate, koliko god da vam je nekada teško. Znanje je ono što vam nitko ne može oteti, ono je uvijek vaše. Znanjem možete mijenjati neke stvari u svijetu i činiti ovaj svijet boljim mjestom. Zapamtite onu poznatu izreku – znanje je moć.