Kroz naš život sigurno smo se nekada susreli s izrekom iz naslova, neki su sigurno razmišljali o njoj i dolazili do raznih zaključaka, no je li to zaista tako?
Neki dio odjeće vas ne može promijeniti kao osobu, nosili vi najskuplje marke ili nosili podrapanu odjeću vi ćete i dalje biti ista osoba, no način na koji se oblačite može puno govoriti o vama i vašoj osobnosti. Kažu da slika govori više od tisuću riječi i upravo zbog toga odjeća je, bili mi toga svjesni ili ne, jedan od najvećih neverbalnih komunikatora. Odijelo prekriva većinu našeg tijela i zbog toga ljudi mogu doći do raznih spoznaja po načinu na koji se drugi oblače, npr. boja odjeće može pokazati kako se netko osjeća dok natpis na majci može pokazivati mišljenje te osobe. Najčešće se ljudi oblače po njihovom statusu i kako njima odgovara i paše, dok se neki pokušavaju oblačiti bolje kako bi se isticali u društvu i kako bi ih „odijelo napravilo čovjekom“. Koliko god se ljudi oblačili kako njima paše i odgovara, ako su na nekoj većoj funkciji ili rade neki ozbiljniji posao dakako moraju paziti kako se oblače jer su pod velikim povećalom i nažalost nemaju velikog izbora nego se moraju obući onako kako drugi misle da je prikladno, i tu već dolazimo do situacije gdje se ljudi više oblače zbog drugih, a ne zbog sebe. Problem je što ljudi (htjeli mi to ili ne htjeli) nas doživljavaju većinom vizualno, i kada se obučemo ljudi vide 5 ili 10% našeg pravog tijela, a većinom vide našu odjeću te zbog toga mnogi smatraju da odijelo čini čovjeka. Danas kada vidimo nekog u odijelu, odmah pomislimo da mora biti netko na većoj funkciji ili ozbiljniji poslovan čovjek, ali recimo da ga vidimo na ulici bez tog odijela i da je obučen u svakodnevnu odjeću sigurno ne bismo ni pomislili da je to neki odvažan čovjek koji puno zarađuje nego da je samo neki običan „tip“.
Mislim da se svi možemo složiti da je odjeća naša „druga koža“ i teško je to negirati. Sjetite se zadnji put kada ste vidjeli neku osobu, sigurno prve stvari koje se sjetite je njihova odjeća. Za neke je veliki problem što moraju izlaziti iz svoje komforne zone kako bi se dobro odijevali za posao i kako ih ljudi ne bi čudno gledali, za neke krivo odijevanje može biti granica uspjeha i neuspjeha te se zbog toga moraju odijevati „po pravilima“. Danas je svom srećom dostupna razna odjeća te mislim da svatko može uvijek pronaći nešto za sebe, ako se moraju oblačiti nekako drugačije zbog posla, mislim da uvijek mogu naći nešto što pruža dobar omjer udobnosti i „poslovne odjeće“ tako da sve strane budu zadovoljne.
Luka Maletić, 8. a
