Virtualna nastava je nastava od kuće. Učenici rade nastavno gradivo koje im profesori pošalju i kad ga riješe pošalju im rješenja. Razlog zbog kojeg sam odabrala ovu temu je što imam puno informacija o njoj i dio je mojeg svakodnevnog života u ovakvoj situaciji.

Učenici diljem Hrvatske imaju virtualnu nastavu i zadovoljna su. Sretni su što uopće mogu pratiti nastavu, no ima i onih kojima se ne sviđa taj način učenja i praćenja nastave. Takvi učenici se uvijek jave svojim profesorima i kažu im svoje prijedloge i želje. Profesori im uvijek pomognu i poslušaju njihove prijedloge i želje, neke su naravno izvodljive, no ima i onih koje nisu ali ih nekako pokušaju ostvariti na drugi način. Djeca  imaju mogućnost vidjeti profesore i tako mogu lakše svladati gradivo. Većina djece nije zadovoljna s odlukom da moraju odgovarati i pisati testove, ali to su morali i u školi raditi, tako da im to nije ništa neobično. Učenici diljem Hrvatske ipak su zadovoljni i smatram da je virtualna nastava dobro i izvodljivo rješenje u ovakvim situacijama.

Sviđa mi se ovakav način izvođenja nastave. Razlikuje se od nastave u školi jer se cijela nastava odvija na računalu, profesori nam pismeno objašnjavaju gradiva, no neki se više potrude i objasne nam na različite načine, putem videozapisa i prezentacija, a razlikuju se i odgovaranja i pisanje testova jer to obavljamo putem računala ili mobitela. No ima i nekih zamjerki od kojih su meni najlošije ne dovoljno objašnjeno gradivo i prekratki rokovi. Zadovoljna sam što nam profesori objašnjavaju sve što moramo odraditi kao zadatak ili ako nam nešto nije jasno i tad nam pomognu. Mislim da bi sva djeca trebala biti zadovoljna s virtualnom nastavom, a ponajviše i na trudu profesora.

Diskriminacija je pojam odbacivanja drugih osoba radi spolne, vjerske, etične, jezične ili neke druge osobine. Diskriminacijom ljudi gube svoja prava koja su jako važan faktor života. Govor mržnje je javno usmeni ili pisani govor protiv nekoga čovjeka ili neke skupine ljudi koje su diskriminirane. Ovu sam temu odabrao da bih potaknuo ljude da svi imamo jednaka prava, da smo svi jednaki iako smo drugačije vjere, spola, rase ili narodnosti.

Kao što sam i rekao, ljudi gube svoja prava. Osuđeni su na nešto na što su prisiljeni i ucijenjeni. Drugi ljudi ih mogu ucijeniti vrlo lako, ako ih ne budu slušali snosit će posljedice kakve ne žele. Mnogo se ljudi borilo protiv diskriminacije, pogotovo diskriminacije Afroamerikanaca. Jedan od njih je Martin Luther King Junior. Ističe se i Nelson Mandela koji se borio za ravnopravnost većinskog crnačkog stanovništva u Južnoafričkoj Republici. Diskriminacija se temelji i na rasizmu. To je najčešći oblik diskriminacije uz seksizam. Rasizam je omalovažavanje ljudi suprotne rase što se, nažalost, još uvijek često događa u puno država svijeta. Rasizam je također vrlo primjetan i u nogometu, posebno u talijanskim nogometnim ligama u kojima je to vrlo čest slučaj. Seksizam je mržnja osoba drugačijeg spola. To je veliki problem zato što puno ljudi ne mogu raditi ono što žele i vole. Primjer seksizma je taj da žene u Iranu nisu smjele doći na stadion i pratiti nogometnu utakmicu sve do nedavno. Također, puno muškaraca ne prihvaća nogomet koji igraju žene kao sport. Jedan od većih problema je i diskriminacija među djecom. Stvaraju se grupe među djecom ovisno o materijalnim mogućnostima. Bitno im je tko ima najnoviji mobitel ili haljinu iz najnovije kolekcije. To djeluje i psihički i fizički na djecu, često se povlače u sebe.

Govori mržnje i diskriminacija ne trebaju biti dio naše svakodnevnice. Jako se protivim takvim stvarima i mislim da to nije u redu jer će se ovaj svijet jako promijeniti i pokvariti. Moja poruka je da diskriminaciji i govoru mržnje nije mjesto na ovome svijetu.

U današnje vrijeme, mnoge se škole odlučuju za drugačiju odjeću u školama, i u isto vrijeme da je nose svi učenici. Taj način bi omogućio nekakve prednosti, ali i nezadovoljstvo. Zato se postavlja pitanje: trebaju li se uvesti školske uniforme u škole Republike Hrvatske? Oba stava su tu da se o njima raspravi.

S jedne strane, mnogi ljudi tvrde kako će uvođenjem školskih uniforma spriječiti ruganje tako da su svi isti i kako neće biti povoda za ruganjem ili nekim načinom ismijavanja druge djece zbog odjeće koju nose. Također, većina se slaže da će se  uvođenjem uniformi smanjiti razlika među drugim učenicima i mnogi to iz toga razloga smatraju dobrom idejom za uvođenjem školskih uniformi.

S druge strane, mnogi se ne slažu s uvođenjem uniformi u škole i veliki dio njih, naravno čine učenici. Oni smatraju kako će se uvođenjem uniformi oduzeti njihova kreativnost i osobnost tako da ju nošenjem uniformi neće moći iskazati. Također, dosta ljudi smatra da bi se novac mogao puno bolje iskoristi, kupovanje stvari potrebnih školi kao npr. tehnoloških uređaja i da bi škola trebala gledati u budućnost, a ne da se vraća 50 godina unazad.

Mislim kako bi uvođenjem uniformi u škole samo nastalo nezadovoljstvo od strane učenika i ponekih profesora i također smatram da ako će se već uvesti uniforme trebali bi ih i profesori nositi. Slažem se da uvođenjem uniformi neće biti razlike u smislu odjeće, ali vjerujem da će djeca i dalje naći način kako se izrugivati. Isto tako, slažem se s mišljenjem da bi se novac mogao puno bolje i pametnije iskoristiti i zato je moje završno mišljenje da ne bismo trebali nositi uniforme.

U današnje vrijeme, tehnologija je sve naprednija, a mladež sve više provodi vremena na internetu i na društvenim mrežama. Mladež se više ne igra kao i prije, vani u prirodi, već na internetu i to je problem. Društvene mreže imaju pozitivne i negativne strane, ali koje su to?

S jedne strane, društvene mreže imaju dosta pozitivnih strana jer djeca puno lakše mogu komunicirati preko njih. Mislim da je velika prednost društvenih mreža i za školarce jer si djeca mogu često pomagati oko raznih domaćih zadaća i školskih zadataka. Također, smatram da društvene mreže mogu biti jako korisne jer se možemo čuti i vidjeti sa svojom obitelji ili prijateljima ako oni nisu u blizini kao npr. u ovoj teškoj situaciji kada ne možemo posjetiti svoje najmilije ako su udaljeni od nas.

S druge strane, društvene mreže imaju dosta negativan utjecaj na mladež i djecu. Djeca i mladež provode velik dio vremena na društvene mreže i na internetu i djeca su sve manje i manje vani i u prirodi. Smatram da su društvene mreže postale kao i neka vrsta ovisnosti jer djeca gube i nekoliko sati na društvenim mrežama. Zapitam se nekad, kako bi bilo ljepše da smo u onim vremenima kada smo se igrali vani skrivača, nogometa i sličnih igara. Djeca se sve manje druže uživo, a sve se više dopisuju i pričaju preko raznih poziva umjesto da budu na svježem zraku.

Kad sve pogledam, smatram da društvene mreže nisu loše za komunikaciju i za zabavu, ali smatram da si trebamo ograničiti vrijeme na njima i da sve više trebamo biti vani na druženju s prijateljima i ostalom djecom.

Dragi heroji,

hvala Vam za prolivenu krv koja je branila moj dom i moju domovinu. Hvala Vam što niste bili i što se niste ustručavali stati pred neprijatelja i oduprijeti se nepravdi koja nas je zadesila. Hvala Vam što ste obranili našu čast. Hvala Vam što ste narodu dali nadu za borbu, što ste im poručili da se ne predaju. Zbog Vas danas imamo svoju državu, svoju kulturu i svoj ponos. Zbog Vas se ne sramimo reći tko smo i odakle smo. Zbog Vas ovo pismo pišem lijepim našim hrvatskim jezikom. Istim tim jezikom izgovarali ste svoje posljednje riječi. Ne mogu ni zamisliti koliku ste bol preživljavali napuštajući svoje obitelji i koliku su oni bol proživjeli izgubivši vas. Koliko Vas je moralo boljeti svjesno gledati svoju smrt, ali ste ipak upregli zadnje snage za bolju budućnost svoje djece, ali i za budućnost djece hrvatske narodnosti. Možda su vaši životi bili uništeni, ali niste mogli dopustiti da se unište životi svih onih koje ste spasili. Kada umirim misli i zamislim što ste sve učinili za mene mogla bih pustiti suzu. Suzu, punu očaja i žalosti, ali ujedno suzu radosti. Suzu zahvalnosti što ponosno mogu reći da sam Hrvatica.

Moje pismo možda neće učiniti neku veliku razliku u doživljaju rata, ali ja ću u svojoj duši, i u svome srcu znati zašto imama to što imam to što imam. Znat ću cijeniti i čuvati zarasle puteve kojima su moji heroji nekada koračali.

„Jednog nedjeljnog popodneva, prije više godina, vraćajući se s daleke šetnje u grad, naiđem putem na odvratan prizor: nasred ceste čovjek nemilosrdno bije ženu.“

Nikako ne podnosim tuču ili općenito nikakvo nasilje. Priča kreće s neugodnim i neprihvatljivim prizorom, kao što je i pripovjedač rekao da je putem naišao na odvratan prizor. Osjećam se prljavo iznutra i imam osjećaj krivnje zato što ništa ne mogu poduzeti dok je netko zlostavljan. Nikada nisam to doživjela uživo i nadam se da neću. Najvjerojatnije bih u tom trenutku i ja stala sa strane i gledala jer bi me strah za zaustavljanjem tuče prevladao, pogotovo ako su stariji, odnosno jači i veći od mene u pitanju, ali bih se i osjećala krivo što ne mogu postupiti ispravno.

Pripovjedač tvrdi kako nam je dužnost da poznajemo pozadinu, pobude i uzroke, odnose i zavisnosti stvari o kojoj sudimo i slažem se s time, ali ne znam koliko je to dobar izgovor za ne spašavanje nečijeg života ili vađenje nekoga iz nevolje. Mislim kako bih to mogla usporediti s aktualnom situacijom o Georgeu Floydu i njegovom smrti. Naravno, kao promatrači situacije ne znamo što je čovjek skrivio, ne znamo je li uopće išta skrivio, ali za bilo koje učinjeno djelo nije zaslužio ono što mu je učinjeno. Ljudi bi trebali znati što je ispravno i pomoći na miran način koliko god to uključivalo policiju. Žena je mogla biti najgora osoba na svijetu, ali ne zaslužuje biti tako tretirana. Nitko to ne zaslužuje. Slažem se s piščevom tematikom da je mogla biti sama kriva za ono što joj je učinjeno, ali kao osoba koja promatra, koja nema osjećaja prema njima bi trebala doći i zaustaviti veći problem i veću dramu između dvoje. Njemu kao promatraču nije teško zato što nema veze s tim ljudima, ali njih dvoje rat vode ne samo fizički nego i psihički. Svako ljudsko biće ima osjećaje i sigurno su osjetili nešto jedno između drugog u tuči. Bila to ljutnja, mržnja, očaj ili možda i ljubav svakako osjećaju nešto što promatrač ne vidi. Novi lik, mlad čovjek vitičaste kose, u plavom džemperu i s teniskim reketom pod pazuhom, mi se nikako ne sviđa. Postupio je krivo. Ugledao situaciju, shvatio što je krivo, ali postupio krivo. Napao je muža žene i počeo ga udarati umjesto da ga samo zaustavi.

Lijepo da ima hrabrosti stupiti u tuču, ali ne vidim što je time htio postići. Htio je da se muž osjeća krivo što tuče ženu ili je to njegova prirodna reakcija? Svakako mislim kako se žena čini manjom žrtvom ako si popravlja frizuru i sve, ali voljela bih pomisliti kako je i pripovjedač na početku. Što ako je žena imala bolest pa joj je kosa otpadala, poput stresa na primjer i nije se htjela još više osramotiti da joj ispadne. Što ako samo, najjednostavnije, nije mogla gledati od raščupane kose i zbog toga ju je popravljala? Muškarac s djetetom je isto reagirao kao što je prethodni. Samo se radi veća ljutnja međusobno. Pripovjedač ima dobra pitanja i pametno i mudro bira kome ide pravednost, a kome krivica.

Objavljeno: lipanj 2020.

U posljednjih nekoliko godina YouTuberi su postali najpopularnije osobe među mlađim uzrastima, a jedan od njih je i moj najdraži YouTuber Marko Vuletić. On je jako pozitivna osoba i voli nasmijati svoje pratitelje te jako puno vremena provodi snimajući i uređivajući videe. Svakodnevno postavlja Instagram priče kako bi rekao što ga sve očekuje i kako provodi dan. 

Rođen je u Trogiru, a u jednom intervjuu je priznao da je u jednom periodu skoro svaki vikend putovao za Zagreb, vjerojatno zbog posla i YouTubea. Preselio se u glavni grad Zagreb. Sada živi sam pa često svoja iskustva dijeli s gledateljima u videima. YouTube kanal pokrenuo je 2015. godine kad u Hrvatskoj nije bilo puno youtubera. Sada njegov kanal broji više od 250 tisuća pretplatnika, a na Instagramu ima oko 215 tisuća pratitelja.  Ima svoju tvrtku i tzv. merch (maloprodaja koju većinom poznati koriste kako bi pratitelji kupili nešto od njih) koji je najprodavaniji u Hrvatskoj. 

Marko je imao dvije otvorene operacije srca, a unatoč svemu jako je pozitivan i energičan i o svom iskustvu često priča. Marko je nekoliko puta istaknuo da se YouTubeom bavi iz ljubavi, a ne zbog novca. Novac dođe uz to, rekao je, ali on, uz snimanje videa i radi te tako zarađuje za život. 

(video i foto: YouTube/Marko Vuletić) 

Svaki dan se na televiziji  čuju vijesti o opasnom koronavirusu. Sve se događalo u dalekoj Kini pa se i ne bojim. Sve dok se koronavirus nije pojavio u Hrvatskoj. Nakon nekoliko tjedana, nismo mogli  ići ni u školu.

Prvi dani su bili zbunjujući i jako stresni. Nisam znala od kuda krenuti i što mogu očekivati. Ali, kako su dani, tjedni prolazili, uvidjela sam da mi ovaj način praćenja nastave odgovara, odnosno da mi je super.

Mogla sam duže spavati, u miru doručkovati i u tišini moje sobe rješavati dnevne obveze i zadatke. Vremenom za učenje i pisanje zadaće sam sama upravljala, a tu je još bila pomoć od roditelja i od naše učiteljice kojoj sam se mogla obratiti u bilo koje vrijeme. Imali smo sate razrednika preko video poziva, a tada sam mogla vidjeti svoje prijatelje i njihove sobe u pozadini. Za mene je to bilo zabavno  i opuštajuće pa sam jedva čekala novi video poziv.

Za razliku od mene, moji roditelji su bili nervozni i slobodno mogu reći nepodnošljivi. Sve im je smetalo, gdje sam knjige ostavila, koliko zadaće imamo seka i ja i zašto to sve toliko dugo traje. A ja sam željela ovako dočekati kraj školske godine.

I onda su jednog dana odlučili da moram u školu. Opet rano buđenje, zbrka i strka. Mislila sam da neću moći izdržati, ali evo, idem već treći tjedan u školu i sve je opet po starom.